PRAVILO

Pravilo

Čovjek mora biti siguran da

u ništa ne može biti siguran.

Igra

Ma, izmislila sam te, dala ti krila!

I ti mene, ali u ovoj igri izumitelja i razumitelja,

ja sam najprije tebe. Još si lagan, kao krilatica.

Evo ti težine; još mesa, još kostiju. I malo briga.

(Sad je i meni lakše.)

Kao da si stvaran, jesi li gladan?

Evo ti jabuka, bez razdora, bez crva.

Nije zlatna, ali je delišes.

Budi jači od mene, može? Obećavaš? U redu.

Lagat ću za tebe, svađat ću se za tebe, učinit ću sve

za ovu našu igru, pokrenut ćemo maštu tako da

plešu oko tebe, mene! Nas!

I da rađamo dobro, kao šljive, cvjetove.

I ne samo to. Nego da

sudimo, uvjeravamo, razuvjeravamo,

razozbiljujemo i domaštavamo, ne obazirući se na

došaptavanja kako se podržavamo u samoobmanama!

Pa da nam i noć bude dan i sutradan.

Nikad da ne padnemo u (ocean) svagdan.

Ponavljanje

Ponovimo. Tu, među

astronomima, agronomima, biolozima, etnolozima,

geografima, etnografima, geolozima, meteorolozima,

politolozima, psiholozima, jezikoslovcima i mišolovcima

nismo samo zbog sebe, nas, tu smo i zbog drugih

jer su oni sami i svoji i ponešto nečiji – zbog nas,

da skupa zaigramo igru skrivača, otkrivača,

letača, spavača, suprotstavljenih, izmirivača; oni nas

čekaju,

radi igre,

zaobilaženja besmisla,

evo, pogledaj ih: pijuni veličaju autoritet, cinici se

podsmjehuju dogmaticima i idealistima, pesimisti gunđaju

na entuzijaste, a oni se čude manjku optimizma u ostalih...

Pogledaj ih, kažeš, ma – pogledaj ih!

Stavio si mi povez preko očiju, igra je, znači, počela.

Ponovimo,

tu nismo, tu jesmo i nismo,

crno mi je pred očima, čini mi se

nazirem maglu, oblake i ljude koji ne stignu upoznati

ljude iz društva, zbog magle, oblaka, poveza preko očiju.

Hajmo ispočetka!

Tu nismo samo zbog sebe, nas...

Ti si labud

Između ideje i stvari, stvari i ideje su ideje i stvari.

One se križaju, umnažaju, i – sebe i nas opažaju.

Gle, ti si labud, ti si krava, ti si leptir, ti si krava.

Vrpca je prerezana, hej, vrpca je prerezana!

Probudi se, ne buncaj, rastrijezni se, tu je kava.

I jezero je tu.

I kamenčić je tu.

Da ga baciš, za krug na vodi

koji se još uvijek širi u svemir, u bezvremenost,

i u ovaj tren. Koji traje. Zagonetno. Jer...

Ti si labud. (Vrpca je prerezana.)

Preobražaj

Svemir je bogat pratvari koju tu na svoj način pretvaramo u...

Morate manje idealizirati stvari, reći će. Od vas se zahtijeva

više praktičnosti, a manje mašte, reći će u svojim rubrikama.

Nagutat ću se redaka i odlomaka, već sita i od poglavlja, i u to

ću se samozaboraviti (tko sam, i koja mi je moć).

Zbunit ću se, spremat ću se, po vlastitom receptu.

Bit ću topla.

Krećem. Imam čvrst plan

kamo ću sve i što ću sve.

Sve će biti preda mnom. Potpisat ću pomilovanje osuđeniku na

doživotno grizodušje (iako to njemu neće pomoći), onda ću...

Jedno po jedno.

Čeka me, bit će lako. (Kod prvog semafora skretanje za prašumu,

a onda lijevo-desno do raskršća, do putokaza za stepu i pustinju.)

Topla sam, i karakter sam, neću se zbuniti.

Ne zanimaju me tuđe male tajne o tuđim malim tajnama svemira.

Bit ću hladna, ima vremena.

Znat ću jasno kuda idem i zašto, neću biti prevrtljiva.

(Topla sam, postojana, pravi je čas.)

Nitko me ne može odvratiti.

(Imam sve pod kontrolom.)

Topla sam, hrabra sam, ja sam, ne bojim se nikoga i ničega!

Krećem, izlazim. Okrećem se i...

Što ako...?

Što ako se okrenem u stup od soli i ugledam krug na vodi?

Veliko oj

O bože, bože, bože,

zaustavi mi misao, i prazninu utrni, o bože, zaustavi me,

ne daj da bacim kamen u jezero,

ne daj mi

sve što si mi dao, što sam dala,

izbavi me, izbavi, izbavi me

iz ovog sada!

Kažem da je dobro, uvjeravam se, ovo je samo život,

(ulogiranost u logos),

krug na vodi,

što se širi

kao ideja-filozofija-pitanje.

O bože, bože, bože, ti si mi samo zaziv, kao veliki oj

bez jeke i odjeka,

oprosti, nema te.

I onda – idu oni... Idemo mi i oni i...

Srce na tren zastane.

Od uzbuđenja,

moguće drame. Otkrića moći, onog nečeg što netko ima,

a nekome treba.

I idem ja,

idem ja, kao mjesečar, kao pospana,

po malo zapinjem, ali nastavljam se vući kroz maglu, galaktike,

da bi za švedskim stolom upoznala gutače vatre

koji razumiju govor dupina kao i potrebu da se

izmijeni svijet! Da, da, oni će izmijeniti svijet,

(o bože, bože, bože) jer su stvarni kao istina, koja

ide svojim putem i vremenom,

po malo zapinjući,

da bi stigla.

Groznica

Gle, dozivaš patuljke da te spase od diva, dat ćeš im

kamione šljiva. Hektolitre piva.

Onda pjevamo, slavimo pobjedu, slobodu nečega.

Nešto se oslobodilo, nešto (drugo) je uzvladalo, ali mi

nemamo ništa s tim.

Tijela nam se kreću pod utjecajem neke sile ili poticaja.

Fizika.

Vrijeme počinje velikim praskom i nestaje u tišini.

Što to znači – tišina?

Dozivam.

Glasnice vibriraju, dozivam: pomozite, porobite me,

izvucite me, čujte!, dat ću vam pekmeza, dat ću vam

kolača i zalogaj licitarskog mača!

Dozivam, plačem, ukopana u mjestu dok tijela se kreću.

Neću zavist, neću,

hoću krug na vodi,

hoću da neću što hoću, bez usložnjavanja, snagu hoću!

I mač od čelika, svjetla, dijamanta!

Želim ludo, hoću razumno!

Da imam snagu, bila bih vulkan, bila bih pjesma!

Pjevala bih, ne bih slavila nečiju pobjedu, nečiji poraz,

slobodu za nekoga i nešto,

uopće ne bih bila upletena,

i ne bih bila tako smetena da mi treba svijet.

Igrivost kao
odmak od
svagdana

Piše Darija Žilić

Književnica Zorica Radaković (Sinj, 1963) autorica je brojnih knjiga poezije, proze, kritika, drama, radijskih drama i romana. Dobitnica je brojnih nagrada, a njezine su pjesme i drame prevođene i antologizirane. Nagrađena je na međunarodnom natječaju u Beču za dramu Susjeda, koja je potom praizvedena na njemačkom jeziku u bečkom kazalištu (Theater m.b.H.). Prva zbirka Svaki dan je sutra iz 1984. kvorumovski je pjesnički projekt, a temeljna obilježja su kratki tekstovi na rubu, dosjetka, harmsovska, ironična i ludička; to je žanrovski teško odrediva knjiga, kao mikstura u kojoj nalazimo tekstove od pjesama i proza do dramoleta, ali i vizualno konkretistička poezija, dekonstrukcija, ali i kritika ideologizirane svijesti, sve navedeno prisutno je i u najnovijem ciklusu. Uz to, autorica se igra jezikom, označiteljem, a to će i biti uvijek temelj njezine poetike, da bude okrenuta ne mimezisu, nego istraživanju jezičnih slojeva zbilje u kojoj egzistiramo.

U drugoj zbirci U mraku mrtav čovjek iz 1989. nalazimo razlomljeni subjekt, o tome su pisali kritičari Maleš i Đurđević, i dekonstrukciju, fragmentaciju, egzistenciju oslonjenu na ideju nemoći, osjećaj tjeskobe. Tijelo jest, ističe Milanja pišući o poeziji Zorice Radaković, mjesto događanja, a jezik mjesto imenovanja. No kasnije se, prateći taj svijet koji postaje ekran praznine, autorica prilagođava i stvara zbirku Žena, muškarci i psi u kojoj se predaje novoj stvarnosti i propituje njezinu trivijalnosti, ali to sada čini ne postmoderno nego stvarnosno. Može se reći kako je riječ o poetici egzistencijalizma prožetoj crnim humorom, intertekstom, vezanoj za muško-ženske odnose, te povezanoj s očuđavanjem banalnog, kroz ženske časopise i spektralizaciju i elemente crne kronike.

Upravo u toj zbirci autorica u uvodnom dijelu ističe kako ju je pratila oznaka hermetičkog pjesništva ultramodernog izraza, no kritičar Cvjetko Milanja naglašava da je njezino pjesništvo bliže dadaističkoj montaži, nego hermetizmu i da je post­modernističko, a ne ultramodernističko. U njezinu opusu nalazimo i zbirku Bit će rata iz 1990. koja je sređenija, prohodnija, i na neki način naznačuje rat koji dolazi, okrenuta je stvarnosti. U novom ciklusu pjesama Pravila Zorica Radaković bavi se ludizmom, igrom, evocirajući odnos Adama i Eve, ali ovaj put reinterpretirajući ga: „Evo ti jabuka, bez razdora, bez crva“ i igrivost je tu da bude kao odmak od svagdana, persuazija, mašta i plodnost. Kroz tu igru događa se i razobličavanje, govor istine i kritika: „pijuni veličaju autoritet“. U pjesmama se igre i stvari umnožavaju, proces označavanja i imenovanja je igra, zato i subjekt može biti netko drugi (pjesma Ti si labud). I sve jest u metamorfozama, igrama, Svemir je isto igriv, u procesu pisanja događa se sve to oko samodefiniranja, propitivanje, mitska slika pretvaranja u stup soli. Je li tada proces označavanja završen?

Zorica Radaković piše o logosu i mitu, govori o zapitanosti pred Bogom, nepostojanju Boga: „oprosti, nema te“. I svaki taj krik jest izlaženje iz ovog sada, iz ulogiranosti u prozaičnost. Pjesme su pojmovne, misaone, referirajući se na filozofski odnos ideja i svijeta, ali nalazimo i puno nadrealnih slika: „nastavljam se vući kroz maglu, galaktike/da bi za švedskim stolom upoznala gutače vatre“. Pjesme donose retorička pitanja, hiperboličke slike, spasenje, sliku vremena koje nestaje u tišini. Odzvanja i Svemir, sveprisutnost intergalaktičkog. I kao kontrapunkt, zapravo zagušenost ideologijom, mrcvarenje sadašnjosti, u ekstatičnom ritmu zdravice, ironično lirska junakinja uzvikuje: „vi majstori prikrivanja,/vi sudionici svih zbivanja“. I priznanje vlastite nemoći lirske junakinje u obliku ironične isprike. Spoznaja da ne postoji sigurnost, niti da možemo išta spoznati, već se samo treba nakon te zdravice konačno pomiriti...

Zorica Radaković nastavlja ozbiljno raditi na poeziji, kao svom životnom projektu, istražuje poeziju i kroz formu videa, a novi ciklus pjesama donosi i drugačiji nastavak traganja za smislom u svijetu, izvan okvira, u egzistenciji koja više kao da ne nalazi vjeru u snagu umjetnosti kao takve, ali stvara i piše jednako fascinantno kao i na samim počecima…